Thoughts Of The Refugee
20.12.2010., ponedjeljak
Nista
|
I tako dosao je i prosao jos jedan nauspjesan pokusaj ozivljavanja ovog bloga. Ali koga briga, ionako nitko vise tu ni ne dolazi. I onda iz cista mira doslo mi da nesto napisem. Pa eto. Prije par dana supruga me pita sto da mi kupi za Bozic. Na sto cuda je i nezna. I tako ja se duboko zamislim i razmislim nekoliko trenutaka i kazem joj: NISTA. Jer nista mi ne treba. Naravno da ce mi nesto kupiti, vec je zamotano i stoji ispod bora, ali eto, skoro je tjedan dana proslo i ja zaista nemam pojma sto bi ni danas odgovorio na isto pitanje. Jer zaista, nista mi ni ne treba. Naravno da to nije bas 100% istina, postoje velike stvari koje bi ipak dobro dosle, ali od ovih normalnih, Bozicno-poklonskih stvari, bas se nicega ne mogu sjetiti. Da, zivot mi je zaista tako dobar. |
- 21:45 - Komentari (0) - Isprintaj - #
26.05.2010., srijeda
Zivot Je Lijep
|
Zaista je. Ako mi ne vjerujete, pokusajte jos jednom. Potrudite se malo vise. Ako i dalje ne mozete, zapitajte se zasto? Sto to zivot cini ruznim? Sjednite. Napravite listu. Sve se cini laksim i logicnijim kad stavite na papir ili ekran. Doslovno to napravite. Nakon sto imate listu, procitajte je. 20 puta ako treba. Koliko od tih stvari je zaista bitno? Koliko od tih stvari ce biti bitno za godinu, dvije, pet, deset? Koliko od tih stvari mozete ispraviti ako se samo malo potrudite? Koliko od tih stvari mozete potpuno promijeniti, ali to zahtjeva puno truda i rizika? Koliko od tih promjena vas jako plase? Koliko od tih promjena zahtjevaju jako puno mjenjanja stvar u koje ste se uljuljali, bez obzira koliko su lose za vas? Na kraju, u vecini slucajeva, shvatit cete da ste si sami krivi za situaciju u kojoj jeste. Mozda mislite (ili sami sebe uvjeravate) da su krivi drugi, partner, roditelji, susjedi, prijatelji, politicari, tajkuni, Srbi, Hrvati, Zidovi, Crnci, navijaci Dinama ili Hajduka... Ne. Krivi ste vi. Sve, ali doslovno SVE u zivotu mozete promijeniti. Neke stvari nije lako promijeniti, priznajem, ali vecinu stvari je puno lakse promjeniti nego sto mislite da je. A ne cinite to samo zato sto se sami ogranicavate. Ja to ne mogu. Ja to neznam. To je pretesko napraviti. To je prevelika promjena. E pa nije. Ja sam, sam sebi, najveci dokaz ove moje teorije. I nemam potrebu, a ni zelju i vas uvjeravati u nju. To svatko mora uciniti potpuno sam, jer ako to sam ne shvatis, nego ti to netko drugi nametne, nece trajati. |
- 01:57 - Komentari (0) - Isprintaj - #
23.05.2010., nedjelja
Nitko to vise ne cita... a ni ne pise...
|
Lutajuci tako bespucima interneta, naletio sam na vlastiti, odavno zaboravljeni blog. Wow. Trebalo mi je vremena i napora da se sjetim korisnickog imena i lozinke. Trebalo mi je nekoliko sati da ga detaljno pregledam, procitam sve sto sam nekad napisao, pokusam zamisliti stanje uma samog sebe iz nekog proslog vremena. Nekog potpuno drugog sebe, jer toliko se toga promijenilo. Sama ideja bloga, koja je u to vrijeme, prije MySpacea, Facebooka i Twittera, bila jako popularna, odavno se promijenila. Ostali su samo najuporniji, samo oni koji su, cini se, zaista imali sto reci. Ili su barem imali ideju i razlog zasto ostavljaju pecat svojih misli ovdje, kao podsjetnik na buducu proslost. Svi ostali preselili su se na neke nove service i mreze koje su puno prikladnije njihovim potrebama, uglavnom fokusiranim na privlacenje paznje i borbu protiv usamljenosti i beznacajnosti. I tako, citajuci dio svog zivota od 2005-2007 godine, vracaju se uspomene... neke lijepe, neke manje lijepe. Ali ne mogu si pomoci da ne osjetim malo topline, ljubavi i suosjecajnosti prema tom covjeku, prilicno izgubljenom i ranjenom bicu koje ga je pisalo. Bicu koje je trazilo samog sebe, bicu koje je pokusalo shvatiti smisao besmislenih, hladnih stvari koje su mu se dogadjale u to vrijeme. Bicu koje je bilo vapilo za pomoci. Mozda na pogresnom mjestu, mozda i ne. Proslo je premalo vremena da to bude potpuno jasno. Jednom davno, pri samom pocetku bloga, napisao sam da je ovo mjesto za mene, za moje misli, i da pripada samo meni. Nitko od mojih bliznjih, a i daljnjih, nije znao za njega. Zanimljivo je gledati kako se to potpuno okrenulo, kako se blog polako, ali sigurno pretvarao u mjesto preko kojeg sam nekim osoba pokusavao prenijeti neke poruke koje im nisam mogao (ili zelio) prenijeti uzivo. I sada se taj krug zatvorio. Nakon skoro 3 godine, vecina linkova na blogove drugih ljudi koje sam pratio i koji su pratili mene, je odavno mrtva. Iskreno, ne vjerujem da itko od ljudi koji su mi u to vrijeme bili bitni i bliski u zivotu vise uopce ima ni najmanje sjecanje na adresu moga bloga. I sada je on ponovo samo moj. Ovaj put cu pokusati da tako i ostane. Zasto ga sada ponovo ozivljavam i pisem? Neznam. Mozda to zelim otkriti. Mozda zelim jednom, za 5 godina, zelim opet citati sto mi se desavalo u glavi u to vrijeme. Tko zna. A mozda, samo mozda, zelim ponovo nekim osobama iz moje proslosti prenijeti poruke koje ne mogu ni na jedan drugi nacin prenijeti. Osobama s kojima nikad nisam zatvorio poglavlje na pravi nacin. |
- 21:13 - Komentari (0) - Isprintaj - #
10.12.2007., ponedjeljak
Kraj... The End... Konec... Ili tako nesto, valjda...
|
Evo, proslo je skoro cetiri mjeseca od kad sam zadnji put nesto napisao, a prije toga tko zna koliko i kao i vecina ljudi koje sam nekad citao i koje imam lijevo u boxu, polako posustajem, a moj blog polako umire. Za svoga zivota sluzio je mnogim stvarima, prvo kao nekakva povrsina da ju izudaram svojim mislima i frustracijama, koje nisam imao (ili htjeo) s kime podijeliti. Nakon toga kao svjedocanstvo moje boli i izgubljenosti. Onda kao mjesto preko kojeg odredjenim osobama mogu reci neke stvari koje inace nebi mogao ili imao prilike reci. I na kraju, neznam ni sam sto... Vjerojatno zato sto nemam vise vremena, a ni potrebe svoju intimu na ovaj nacin ogoljavati i davati svima na citanje. Vjerojatno i zato sto su me neke osobe, koje su nekad znale za blog i za koje znam da su redovno citale, jako razocarale i nisam siguran da zasluzuju da im se makar i ovako posredno obratim. Sigurno i zato sto sada s nekim mogu puno stvari pricati, vise nego prije. A mozda i samo zato mi je sve ovo skupa pomalo i dosadilo. Ali nekako mi se cini da me po poslijednji put citate. Necu praviti spektakle i drame, necu cak ni ugasiti blog. Necu cak ni obecati da vise necu pisati. Necu napraviti nista, ali jednostavno mi se cini da je to to sto mozete ocekivati. A neki ljudi, koji ovo mozda procitaju i prepoznaju se... za sve postoji rjesenje, samo ga treba znati, a jos bitnije i htjeti, pronaci! Neke se stvari nikad ne mogu vratiti, a neke mozda mogu, neke mogu otici u drugom, mozda boljem smjeru... ne opterecujem se vise nicime, jednostavno, prepustam se toku rijeke vremena, nek me nosi... da, i dalje cu veslati, kormilariti, ponekad pokusati i uzvodno, ali oko nekih se stvari vise necu zamarati! Veliki pozdrav, velika pusa i veliki hug svima! Voli vas puno vas Immigration... |
- 18:26 - Komentari (4) - Isprintaj - #
12.08.2007., nedjelja
Odmor
|
Tjedan dana raja, odmora sa iskljucenim mobitelom, sa najvoljenijom osobom na svijetu, sa jednom nogom u moru, a drugom u krevetu, przenje na suncu i hladjenje u ulici u kojoj je uvijek propuh... ah... jedini, ali bas jedini problem je to sto je bilo samo tjedan dana... ah da je barem jos toliko, barem toliko... I da mi je barem naci recept kako ne misliti na neke stvari... kako se ne prisjecati ih, kako da te sad pak 100 sitnica, pjesama, mailova, poruka, izjava ne asocira na ono ruzno i bolno, kao sto je nekad milion na lijepo i bolno! Mislim da bi onda sve bilo savrseno... uostalom, ovo je puno bolje nego ono obrnuto sto je bilo, nije li? Nemam bas puno toga pisati... pa i necu duljiti... samo toliko za sada! |
- 23:43 - Komentari (2) - Isprintaj - #
03.07.2007., utorak
Thin Line Between Love And Hate
|
Evo me ponovo. Utorak je navecer, sjedim doma, veceras bi mogao ranije na spavanje jer sutra imam na poslu maratonski dan. Uglavnom, srijedom znam, uz manje prekide, raditi od 6 ujutro do 3 ujutro iduci dan, da, 21 sat u sutu. Tako je to. I mada ne iskrcavam kamione i ne mjesam malter, svaki je posao tezak i iscrpljujuci na svoj nacin. Neki fizicki, neki psihicki. Moj trazi mentalnu snagu, koncentraciju i sabranost, bez obzira na raspolozenje, probleme ili umor. Ali ok je, nije tako strasno. U zadnje vrijeme zaista radim puno, vise nego inace. I to je ok. Volio bi da je toga jos i vise, ali naravno, uz uvijet da zarada prati sve to, sto na zalost, nije istina. Stigla je sezona, pa ce i onog nocnog, sezonskog posla biti valjda malo vise. Trebalo bi. U biti moglo bi, prilicno. A to bi moglo donesti neku zaradu. Ono malo slobodnog vremena provodim odmarajuci se, spavajuci i sa mojom ribicom. Volio bi da je i toga vise, da dan recimo ima 48 sati. Ili da mi bude dovoljno spavati 4 sata dnevno:) Pocelo se, napokon, desavati nesto i na planu koji je malo gurnut u stranu, svima oko mene vec zaboravljenom. Ili ga barem ne shvacaju vise ozbiljno. To je moj odlazak. Daleko. Ocekujem ovaj tjedan jedan sastanak koji ce konkretizirati neke stvari. Neke cu stvari saznati, mozda i odrediti neke datume. I maknuti se napokon sa nule, odavdje, daleko. Po novu priliku, nov pocetak. Mozda bolji. Pa mi se tako pomalo roje neke stvari u glavi. Naprimjer, hocu li kome nedostajati? U obiteljskom krugu, osim mami i sestri, teske da ce itko i primjetiti. A ostali? Nadam se jednoj osobi. Jako. I to je to u sto sam recimo donekle siguran. Ostalo, pitaj Boga. Protekla godina ili nesto vise pokazala je jos jednom, po tko zna koji put, koliko lose procjenjujem ljude. Precjenjujem ih. Idealiziram ih, dajem im previse kredita na pocetku. Ljude koji onda dodju, uzmu sto im treba, pa prvom prilikom odu. A ja ostanem negativac i djubre. Usprkos najboljim i najiskrenijim zeljama, osjecajima i namjerama. Ali hej, pa to se zna, ne isplati se biti iskren, jer tek onda ispadnes neiskren i govno. Ironija? Sto ces... Razmisljam o nekim ljudima iz svoje nedavne proslosti. Koji su mi znacili puno, a na neki nacin mi zabili noz u ledja. Ili u potiljak. Nekad ih mrzim i nazivam raznim imenima. Nekad ih volim i ispricavam im se. Sjetim se lijepih trenutaka, sjetim se ruznih... sjetim se lijepih rijeci, sjetim se odvratnih. Sjetim se svega sto sam im dao, sjetim se onoga sto sam dobio od njih, zbrojim i oduzmem. Ponekad mi se cini da sam u gadnom minusu, sto i jesam. Ali tako je to. Sad bi trebao reci da me boli ona stvar i da idem dalje? Tesko... jednostavno, to mi je tesko. I zbog toga sam cesto patio, ali zbog toga sam i dobio nazad ono sto sam zelio i znao da mi pripada, da vrijedi. Ne mrzim nikoga. Ne mrzim "prijatelja" s kojim sam dijelio zadnju lipu, koji je spavao kod mene, jeo i pio, s kojim sam se medjusobno tjesio i plakali jedan drugome na ramenu. A danas ce za mene reci da sam govno i dvolicna picka, zbog necega sto si je zabio u glavu, a nikad se nije dogodilo i ne mogu mu to nikako objasniti. Ne, ne mrzim ga, volim ga. Ne mrzim ni prijateljicu za koju sam mislio da je najbolja na svijetu. Koja me je drzala u narucju dok sam plakao sklupcan kao malo dijete, koja je noci provela tjeseci me i pricajuci samnom. Koja mi je nebrojeno puta dolazila sa slicnim, svojim situacijama o kojim smo pricali po deseti put, da bi bile na svom mjestu. S kojom sam se veselio zbog njene srece koju je zasluzila i napokon je dobila. Za koju sam bio spreman sve uciniti, da joj nitko nikad ne naudi, nikada i nicime. I na kraju sam bas zbog toga govno i smece. Jer je dopustila da ono sto zna, ono sto je dozivjela i dosjetila padne u sjenu onoga sto joj je netko drugi rekao. Jer je pljunula na sve. Ne mrzim ju. Volim ju. Ne mrzim ni prijatelja kojeg sam gledao kako odrasta, od 18togodisnjeg klinca, pomalo naivnog, na onaj lijep nacin, bez obzira na tezak zivot, borca, uvjerenog da ce sve biti super. Pogotovo u onome sto nas je povezivalo, ljubav prema umjetnosti. Do covjeka, koji se brine za svoje stvari. Kojem sam pomogao koliko god sam mogao. Gurnuo ga gdje god sam mogao. I nikad trazio nista zauzvrat. Kojem i nakon sto mi je ne pljunuo, nego prdnuo u lice, opet ucinim uslugu, pomognem mu jer jednostavno mogu, jer sam veci od svega, pa prijedjem preko nekih stvari. A koji usred toga sto sam ucinio ponovo za njega prodje kraj mene 10 puta u toku veceri, kao pokraj zida. Zasto? To samo on zna. Ne mrzim ga. Volim ga. Ima takvih primjera milion. Cura koja je odlucila da sam najgori na svijetu i da me se treba kloniti jer joj je netko to rekao, netko tko uziva u manipuliranju ljudima, spletkarenju... a ja sam uvijek bio iskren prema njoj i cinio joj samo dobro. Ako sam i grijesio, cinio sam to jer sam mislio da radim ono sto je najispravnije. Covjek kojem sam nasao posao u firmi gdje sam radio, a on me zajebao za 50 kn na istom poslu. Covjek s kojim sam gutao govna i pljuvao krv, a on je, nakon sto mu je upala sjekira u med, zaboravio na to... Nikoga ne mrzim. Sve ih volim. I vjerujem u karmu. Znam da mi se sve to mora vratiti. Bas sam zabrijao... idem se malo hladiti, jer barem ovdje, kod mene, je pakao! |
- 18:32 - Komentari (2) - Isprintaj - #
12.06.2007., utorak
SAVRSENA
|
Proslo je jako puno vremena od kad sam zadnji put nesto napisao. Nisam uopce siguran da ce ovo vise nitko procitati, ali za cudo, sretan sam zbog toga. Ovo je nastalo kao moje mjesto i bolje je da to i bude. OK, istina je da mi je posluzilo kao medij da nekim osobama prenesem neke poruke koje mozda inace nebi imao prilike i sretan sam zbog toga, ali to vrijeme je gotovo, iza mene je. Polako blijede uzice koje su me povezivale sa nekim stvarima iz ne tako davne proslosti, a one bitne su tu... dobro, mozda nebi bio nesretan da je jos koja ostala, ali tako je kako je vjerojatno trebalo biti. Moram priznati da pomalo i vjerujem u sudbinu, karmu i sve ostale stvari, a jednog dana kad dodjemo tamo gdje trebamo, sve ce biti jasno i cisto, sve stvari koje ometaju da istina, iskrenost i sve ostalo lijepo i dobro izadje na vidjelo ce nestati i vise nece biti bitne. Sto se dogadja samnom? Pa nista previse razlicito od onoga sto se dogadjalo prije par mjeseci. Razlika je u meni. Uvijek je i bila. Kako sam danas? Dobro, zaista dobro. I pod danas ne mislim na ovaj dan, mislim na sadasnjost. Nije da se nesto strasno poboljsala moja situacija, materijalna ili neznam kakva, poboljsao sam se ja. Napunio sam baterija. Nasao sam mir. Nasao sam inspiraciju. Toplinu. Ljubav. Sve ono za cim sa ceznuo, za cim je moja dusa i srce vriskalo, urlalo. Tako je to. Sve stvari na kraju dodju na svoje. Pa mi opet ostane nada da i one koje trenutno nisu nisu izgubljene, da ce i one sjesti savrseno na mjesto, kao kad sastavljaz puzzle i nadjes bas onaj nezgodan komadic koji te mucio satima, danima, mjesecima. Daleko od toga da je sve predivno u mom zivotu, neke su stvari bolje, neke su iste, neke su gore... ali sam napunio baterije i imam puno vise snage za nositi se s njima. I tako sam bas danas, nakon sto smo proveli jucerasnji dan skupa i nakon sto smo se probudili zajedno, ponovo se cuo s Njom veceras, prije spavanja. Njenog, naravno. I rekao sam joj bas ono sto osjecam u vezi nas... da je lijepo, toplo, njezno, mazno... da se osjecam sigurnije, povjerljivije, samopouzdanije nego ikada... da mi ruzne stvari koje su se desile odnosno za koje sam saznao od kad smo odlucili pokusati ponovo pomalo, ali sigurno blijede i sve mi ih se teze sjetiti, pogotovo osjecaja koje sam imao u vezi njih... a lijepe su tu, zive, sarene i tople... i svakodnevne... u sitnicama... Mozda je neke stvari tesko izreci rijecima... ali vjerujem da ce netko, tko ovo jednom bude citao, shvatiti o cemu govoriti i, nadam se, reci DA, UPRAVO TAKO! Vec me nekoliko dana drzi osjecaj da dolazi promjena. Mozda vezana uz moj "nick" ovdje. Mozda ne. Mozda dobra, mozda i losa. Tko zna. Ali se osjecam spreman na sve. Spreman se uhvatiti u kostac sa svime, koliko god gadno bilo. Jer sam svjestan da je nebo granica, da mogu sve! A ako je sve ovo samo u mojoj glavi, ako i nije tako kako ja sad to vidim... nije me briga. Bit ce onako kako ja kazem da je! Jednom sam to napisao i nije ispalo tako... ali sada hoce. Nesto mi duboko u meni govori to, imam onaj mir, intuiciju koja me rijetko vara. Mozda je ovo jos jedan usamljeni post. Mozda nakon ovoga opet prodje nekoliko mjeseci prije nego nesto napisem. Mozda napisem nesto i sutra. Mozda i danas. Nemam pojma. I ne zelim razmisljati o tome. Zelim uzivati u trenutku. Jer danas... osjetio sam cistu srecu. Cistu, neumrljanu sumnjom, strahom, tjeskobom, boli... nicime losime... onog trenutka kad sam je vidio onakvu kakva je meni u glavi. Predivna. Za mene SAVRSENA. Voli vas Vas immigration. |
- 00:58 - Komentari (5) - Isprintaj - #
18.03.2007., nedjelja
Whatever
|
Mada mrzim ovakve stvari, ali eto, osjecam se danas, od rano jutros, pomalo lose pa mi je potrebno da nesto napisem. Malo prije sam imao razgovor sa osobom koju volim koji me rastuzio malo, ali prije nego se zabrinete, sve je i vise nego u najboljem redu, samo sto su stvari malo drugacije nego prije i neke stvari ne propustam rijesiti odmah, na potiskivati ih i zatomljivati... mislim da je tako bolje, ako nista drugo, korisnije dugorocno. Evo po tko zna koju nedjelju zaredom radim ujutro, sto dakle iskljucuje bilo kakak drustveni zivot subotom navecer, sto mi, zbog posla do sada nije tesko padalo, ali sada kad ne radim petak noc, pomalo mozda i da... ali ok, dosta kukanja i plakanja... I onda, odem malo procackati po tudjim blogovima, mozda me netko s necime razveseli ili nasmije... i sto dozivim? To da mi se jos vise digne tlak i zivci... i sve to zbog komentara na jednom blogu, samo jednom od niza aluzija na mene. Prije par tjedana (ili su vec mjeseci u pitanju, nisam vise siguran) s jednom osobom s kojom sam imao nekakav prijateljski odnos povjerenja, a nekad i povjeravanja, sam imao sukob. Sukob koji je ta osoba, i inace sklona pravljena zrtvice od sebe, pokusala prikazati, svima koji su je htjeli slusati, kao situaciju u kojoj sam veliki zlocesti ja napravio jako zlocesu stvar i povrijedio jadnu malu nejaku nju. A ovo je jedna od rijetkih situacija kad sam 100 % siguran da sam u pravu, jer ta je osoba presla granicu, napravila nesto sto nije ni najmanje bezazleno i nebitno, a na priliku da se objasni, argumentira, isprica ili bude kaznjena, odabrala je sama ovo zadnje. I nakon toga provela dane i dane u uvjeravanju svih da sam ja tu nesto kriv. OK, whatever. Spomenut sam na blogu doticne osobe nekoliko puta. Ne izravno, imenom, ali nedvojbeno jesam. I ne samo tamo. Doticna osoba ocito misli da ja nemam pametnijeg posla u zivotu nego pricati o njoj, srati i olajavati nju drugima ili neznam sto. Valjda sve ljude mjeri prema sebi i smatra da su slicni njoj. I svaki put kad pomislim da su se stvari smirile, da se mozda mogu vratiti na neku razinu prihvatljivu situaciji, jer na ono od prije se nece vise nikad vratiti, jednostavno jer vise nemam povjerenja u nju, niti tolerancije za njene razmazene ispade, napravi nesto sto ju, u mojim ocima, vrati DEEEEEBELO nazad... Jednostavno, odbijam vise prihvatit bilo kakav kompromis sto se nje tice, jer jednostavno ne moze uvijek biti onako kako ona zeli, odnosno bez obzira na cinjenicno stanje stvari progutati govno i reci da je sve u redu kad nije. Pa tako, recimo, prije dan, dva, u spomenutom komentaru na post na blogu zajednickog prijatelja, optuzen sam da ja, koji bi htjeo da moj blog ostane anoniman i da ljudi neznaju za njega, dijelim okolo adresu njenoga kao vizitku... pa da vidimo, osoba koja na poslu redovno, na racunalu koje koristi desetak ljudi, u historyju ostavlja adresu svog bloga, na kojem uz to pise prilicno ocito i nedvosmisleno o sebi i ljudima iz svoje okolice, a sto je najbolje, stavlja i svoje slike, a i adresa bloga je i vise nego ocita, u isto vrijeme se nada da ce joj blog ostati anoniman? A sto se mene tice, osim ljudi kojima sam sam dao adresu ili su te osobe dale nekima dalje, tesko da bi iz svega ovoga netko skuzio, tko me ne pozna dobro, da se radi o meni... A sto se tice toga da ja dijelim njenu adresu okolo... zaista nemam komentara na takve smijesne optuzbe, jer zaista nemam vremena, zivaca ni energije, a jos manje volje, da se bavim takvim, teenagerskim stvarima... I tako se sranje dalje kotrlja nizbrdo... ali tako valjda mora biti... Pozdrav svima do kojih mi je stalo, pa tako i njoj... nadam se da ti je, ako nista drugo, barem zabavno. |
- 10:05 - Komentari (7) - Isprintaj - #
13.03.2007., utorak
Fatherless Child
|
Danas sam, na putu sa posla doma, iz autobusa, vidio svog oca. Nakon puno vremena. Autobus je stajao na semaforu, pa sam ga mogao bolje promotriti. Mislim da on mene nije vidio. Nekoliko puta sto je vidjen od raznih ljudi, koji su mi to ispricali, obucen je identicno. Neprikladno za setnju po centru grada u podne. U pomalo ofucano plavo, pomalo socijalno radno odijelo. Stare vec istrosene crne Nike tenisice. Crnu Nike jaknu koja mu je, dok smo jos zivjeli zajedno, godinama stajala u ormaru. Oronuo je, ne izgleda dobro. Mrsav je, jos i vise nego sto je bilo. Ogromne brcine je pustio jos duze, kao neki stari crnogorcina iz nekog crno-bijelog filma iz 60tih. Nos mi je crveniji nego ikad, kapilare ispucale, oci umorne... Mislim da je bio barem pripit, uostalom, kad nije... Nosio je ponovo, kao sto su ga i drugi vidjali, veliku vrecicu sa reklamom za Brodokomerc, punu tko zna cega. Izgleda kao prosjecni izgubljeni alkoholicar i klosar u gradu. Nisam osjetio nista. Kao da tog covjeka prvi put u zivotu vidim. Cak ni ljutnju, cak ni mrznju. Za mene je negdje daleko, u proslosti. Davno sam se prestao zamarati s njime, a s time je nestala i ogorcenost i ljutnja. Ali, s druge strane, nema ni truncice ljubavi, ni truncice zaljenja zbog toga sto je ocito propao, ni truncice topline ili bliskosti. Za mene je on samo jedan covjek u gomili, s tom razlikom sto mi je taj covjek priredio i priustio mnogo boli, ponizenja, tuge, neprospavanih noci i djelomicno od mene napravio ono sto jesam, njemu za inat. Netko tko prvo misli na druge, pa na sebe. Netko tko probleme rjesava, a ne bjezi od njih. Netko tko voli, mazi, ljubi i tepa. Netko tko ne zlostavlja, ne muci i ne ponizava druge. Ja nemam oca. Bez obzira sto je covjek bioloski zasluzan za moj nastanak ziv i zdrav i zivi u mom gradu. Nemam ga i ne zelim nista od njega, znati nista u vezi njega ili o njemu. Jednog cu mu dana ugledati osmrtnicu u novinama, ako je netko bude stavio. Otici na sprovod, oprostiti se od njega, reci mu sve sto sam mu za zivota pokusavao reci, 1000 puta, ali nije zelio slusati. Mozda me onda poslusa. |
- 13:57 - Komentari (7) - Isprintaj - #
06.03.2007., utorak
Mjesec dana kasnije
|
Evo opet je prosao cijeli mjesec da nisam nista napisao. Nisam puno ni bio na blogovima drugih ljudi, cak ni onih blizih cije adrese znam. Malo sam se zasitio toga, a nekako mi se sve vise cini da je to otprilike stanje cijele blog zajednice. Nekad je bilo toliko toga zanimljivoga za procitati. Sada cete sve cesce naci blogove sa poslijednjim postovima starim po nekoliko mjeseci... od ostalih, malo toga zanimljivoga, uglavnom dobar dio mladje populacije koja pise sto su danas radili i sto je danas radila njihova simpatija... slatko, ali nekako ne za mene:) Sto se samnom desava? Pa eto, nista posebno... neka rutina vezana uz posao, prekinuta povremenim zanimljivim dogadjajima na privatnom planu... i dalje je burno, i dalje se dogadjaju smijesne i bizarne stvari primjerenije nekoj prepolovljenoj dobi od one u kojoj se nalazim... A ako je sve to tako, zasto onda danas pisem? Pa eto, neznam... mozda zato sto sam jucer opet upao u ono moje raspolozenje koje bas i nije dobro... ono kad ne vidim bas nesto predivno u buducnosti, neki smisao, neku perspektivu... kad mi se cini da se vrtim u krug osiguravanja gole egzistencije i docekivanja novog dana, pomalo se pretvaram u ono sto mrzim, a to je covjek zadovoljan sa spajanjem kraja s krajem, upravo sa tom golom egzistencijom, sa nedostatkom izgleda za nesto vise od toga... covjek koji se uporno bori i bori sa uvijek istim glupostima, protiv uvijek istih vjetrenjaca za koje zna da ne samo sto ih ne moze pobijediti, nego ih uopce nije briga za njega, uopce ga ne dozivljavaju niti im je ikakav faktor u postojanju... Ali dolazi proljece... osim sto znam da ce mi se libido podici za 100%, a i sada je prokleto prevelik, nadam se da ce mi, kao i svaku osim prosle godine, donijeti i onaj toliko zeljeni uzlet, injekciju elana i volje, pa da ce sve biti u redu, da cu dobiti snage da se barem suocim i rijesim stvari koje odgadjam vec neko vrijeme... Vidjet cemo... Ali uz sve to, razmisljajuci o samome sebi u nazad godinu dana, moram ipak biti posten pa reci da sam puno, puno bolje... jer bar na jednom planu, vise-manje, sve stima i to, vjerujte, jako puno znaci i pomaze... Toliko od mene za sada... mozda vise neki drugi dan... |
- 11:32 - Komentari (3) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Misli jednog covjeka koji razmislja. Ili se barem trudi razmisljati. I svakako to preporucuje i vama. Svanulo je. I nije tmurno i sivo kao jucer. Svijetlo je, modro plavo i toplo. Za one koji me zele privatno kontaktirati: immigration@net.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||